Zašto svi napadno gledaju upravo u vas, unatoč trudu koji ulažete u to da ostanete posve običnim i neprimjetnim? Podlo vam se podsmjehuju i s drskošću naočigled vama nešto šapuću. Okrećete se oko sebe tješeći se da možda i niste objekt njihove konspirativne konverzacije i obezvrijeđujućih gestikulacija. Shvaćate da svi oko vas izgledaju sasvim obično i da ste očito vi jedina čudnovata i upadljiva pojava u danoj situaciji. Smiju li se vašoj frizuri kojoj svakodnevno posvećujete puna dva sata pažnje, ali koja uopće ne izgleda toliko čudno? Možda jednostavno izgledate glupo, toliko glupo da je teško zaustaviti navalu smijeha kad vas se vidi. A što ako su nekim kanalima saznali da ste upravo bili u prodavaonici videoigara? Gotovo je, sada znaju da ste geek i da nemate društveni život. U biti, kada malo bolje razmislite nakon što ste uzdihani pobjegli od „neprijatelja“ u sigurnost svojega doma – što će vam uopće društveni život? Svijet se urotio protiv vas i želi vas samljeti putem dobro osmišljene, perfidne zavjere. Kako joj umaći? Jednostavno – zatvorite se u svoju sobu i nikada više ne izlazite van. Dobrodošli u NHK!
Slično barem razmišlja protagonist veoma lucidnog naslova Welcome to the NHK!, ali i velik broj ljudi, posebice adolescenata, koji su posljednjih godina preplavili društva razvijenih zemalja poput Japana. Podudarnost stresa i anksioznosti koji proizlazi iz često konfliktnih kontakata u društvenim situacijama, eskapističke gratifikacije koju masovni mediji otuđenim pojedincima pružaju na pladnju i niza drugih u potpunosti nerazjašnjenih socio-psiholoških faktora, uzrokuje fenomen poznat kao akutno društveno povlačenje. Pojedinci koji su mu podlegli, tzv. hikikomoriji, se zatvaraju unutar tijesna četiri zida svoje sobe u kojoj ostaju od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, ne izlazeći ili tek povremeno izlazeći van i pritom izbjegavajući svaki socijalni kontakt, pa čak i onaj s članovima vlastite obitelji.
Ovaj svojevrsni oblik autizma koji je istraživao i oslovio nazivom hikikomori japanski psiholog Tamaki Saito, djelomično potiče i sama struktura društvenog života u Japanu. Japanska djeca od malih nogu žive pod značajnim pritiskom vezanim uz očekivani uspjeh u edukacijskom sustavu i, posljedično, poslovnoj karijeri, dok su s druge strane suočeni s rascvjetalom otaku subkulturom (videoigre, anime i mange) koja definitivno postavlja nove granice u tumačenjima eskapističke uloge medija. Zamišljeni fantastični svjetovi u kojima se vlastitom upornošću i trudom može postići gotovo svaki zamišljeni cilj (što je posebno izraženo u konceptu Massive Multiplayer Online Role Playing igara) stoje u kontradiktornoj vezi s tmurnom, beznadnom svakodnevicom i raslojavajućim modelom olakog zapošljavanja u velikim multinacionalnim kompanijama, čije su beneficije omogućile starijoj generaciji roditelja relativno bezbrižan život u materijalnom izobilju. Upravo je materijalno izobilje dotične, društveno dobro pozicionirane srednje klase rasadište hikikomorija, s obzirom da ih na životu održava izdašna financijska pomoć njihovih roditelja, koji u otuđenosti od svoje djece često ne uspijevaju na vrijeme detektirati naznake potencijalnog autizma.
Hikikomoriji su usko povezani s jednim drugim terminom, NEET, koji označava mlade ljude što su, shrvani nemilosrdnim društveno-ekonomskim modelom, odustali od koncepcije traženja stalnog zaposlenja nakon formalnog obrazovanja ili profesionalnog unapređivanja kroz razne vladine programe i tečajeve (doslovno znači Not in Education, Employment or Training). Fenomen problematičnog porasta ove skupine unutar japanskog društva je nedavno obrađen u animiranom serijalu Higashi no Eden (Eden of the East; 2009.) i pripadnim filmovima, svojevrsnoj amerikaniziranoj verziji romantične drame sa znanstveno-fantastičnom/mistery premisom, čijem je čudnom i nesvakidašnjem pristupu kumovala suradnja između dva veoma ugledna imena japanske animacije/stripa – Kenjija Kamiyame, redatelja i scenarista Ghost in the Shell:SAC serija, čiji potencijali eksploatacije socijalnih problema suvremenog društva i komunikacijskih sustava i ovdje isplivavaju na površinu, te Chice Umino, kreatorice megapopularne romantično-humoristične slice of life drame Honey and Clover, koja prati razne aspekte života studenata umjetničke akademije te njihove međusobne odnose, a lepršavi dizajn čijih se likova, kao i sam stil serije, djelomično ogleda i u Higashi no Edenu.
Nešto stariji Gonzov naslov Welcome to the NHK! (2006.), originalno i po običaju uobličen kao novela Tatsuhika Takimota (2002.) koja je kasnije adaptirana u mangu (2004.-2007.), pristupa gorespomenutim fenomenima (životni stil hikikomorija, problem NEET-ova, specifičnosti otaku subkulture) kroz prizmu crne komedije, odnosno parodije, u stilu u kojem su to djelomično radile satire Paranoia Agent nedavno preminulog Satoshija Kona s kritikom apsurda društva i ljudske prirode ili Ariyuki Shinbov Sayonara, Zetsubou-Sensei s ciničnim pogledom na anime kulturu (op.a. određeni broj naslova poput Genshikena, Bakumana itd. na više ili manje komičan način eksploatiraju teme otakuovskog životnog stila ili industrije japanskog stripa i animacije).
Ipak, Welcome to the NHK! nastoji iznivelirati komponentu crnog humora i parodije sa sasvim decentnom dozom drame i romanse pa će gledatelja dotičnih naslova stil serije podsjetiti na veoma dopadljiv žanrovski miks Honey and Clovera ili, poznavaocima anime svijeta pomalo isklišeizirani, japansko-specifični humor i vedrinu serije Chobits. Usprkos relativno tragičnoj temi kojom se bavi, onoj o osamljenosti i otuđenosti pojedinaca u modernom društvu, Welcome to the NHK! uspijeva zadržati upravo tu jednu dozu vedrine i pozitivnosti, nerijetko bombardirajući gledatelja urnebesnim humorom i lagano ga vodeći kroz radnju svojim iznimno pitkim narativnim stilom koji, doduše, ima ponešto problema s kontinuitetom svoga ritma, no to ne utječe značajnije na procesurianje radnje i njen doživljaj.
Osobna priča Tatsuhira Satoa (22) slijedi relativno tipičan obrazac koji je prisutan kod jednog hikikomorija. Tijekom perioda školovanja, bio je relativno povučen i nedruželjubiv, bez krajnjeg cilja i aspiracija u pogledu svog budućeg života. Jedina osoba koja mu je u tom periodu pravila društvo je bila Hitomi Kashiwa, relativno depresivna predsjednica literarnog kluba sklona promatranju životnih nedaća kroz prizmu globalnih zavjera, s kojom je ubijao dosadu nezainteresirano kartajući i razmjenjujući uvrnute poglede na svijet. Svjestan svojih jadnih komunikacijskih vještina i nezinteresiran s obzirom na školovanje, Sato naprasno prekida s obrazovanjem i postepeno se udaljava od društvenih situacija koje ga, kao lakovjernu, paranoičnu individuu niskog samopouzdanja, ispunjaju anksioznošću i strahom. Kako bi se sakrio od vrebajućih pogleda neprijateljski nastrojenog društva, zatvara se u svoju iznajmljenu sobu u Tokyu i naredne četiri godine živi usamljeničkim i nesređenim životom gledajući TV, spavajući preko dana i povremeno šetajući pustim ulicama grada, što mu omogućuje financijska potpora majke od koje krije svoje zabrinjavajuće stanje.
Paradoksalno, Sato je uvjeren kako je njegovo stanje hikikomorija prouzrokovano zavjerom tajnog društva, Japanske hikikomori asocijacije (N.H.K.), koja prikrivenim djelovanjem unutar društvene strukture i putem medijskog utjecaja stvara socijalno ustrašene otakue, zatvarajući ih u začarani krug hikikomori lifestylea. Kako to serija kasnije zanimljivo postulira, navodno je za skladno funkcioniranje društva potrebna egzistencija hikikomorija, budući da „uspješni“ ljudi svoje samopouzdanje grade na temelju vlastite superiornosti izvedene iz usporedbe s pojedincima koji su iz njihove perspektive mnogo patetičniji, jadniji i „bezvrijedniji“ prema svojoj prirodi ili načinu života.
Buru će u Satoov život unijeti jedan zvuk zvona na vratima i lik slatke, krhke mlade djevojke Misaki Nakahare koju će iza njih ugledati. Ova misteriozna djevojka govori Satou kako je upravo on odabran za njezin tajanstveni projekt, predmnijevajući njegovo relativno teško stanje i nudeći mu, poput volonterke službe za socijalnu skrb, pomoć u vidu programa društvene rehabilitacije. Sato će se isprva opirati priznavanju svojeg poražavajućeg stanja i pokušati uvjeriti djevojku kako je zapravo samostalan, sređen i zaposlen. Ovdje će mu pomoći njegov nekidašnji poznanik iz srednje škole i upravo otkriveni docimer, Kaoru Yamazaki, tipičan geek čija je soba zatrpana pozamašnom kolekcijom videoigara, mangi i PVC figurica ženskih likova iz animea i koji umjesto s pravom curom spava sa jastukom u obliku popularne magical girl junakinje.
Yamazaki će ga upoznati sa svijetom dotične subkulture, što će na našeg anti-junaka imati dvojak učinak: s jedne će ga strane potaknuti da svoje slabašne literarne potencijale kanalizira kroz pisanje scenarija za erotsku videoigru koju je Yamazaki odlučio napraviti s njim te tako izgradi svoje samopouzdanje i u najboljoj mogućoj mjeri iskoristi slobodno vrijeme kojeg ima na pretek zahvaljujući životnom stilu; s druge će ga, što je prikazano na veoma komičan način, uvesti u pakao ovisnosti o animiranoj pornografiji (hentai) i online igrama (parodija na Square Enixov RPG Final Fantasy XI), koje će u konačnici produbiti njegovo ogorčenje s obzirom na realitet (virtualnog) života.
Sagledaju li se protagonisti NHK!-a iz šireg kuta, riječ je o na ovaj ili na onaj način usamljenim i razočaranim pojedincima koji čeznu za prisnim ljudskim kontaktom, ali ga ne pronalaze ili ga jednostavno ne znaju ostvariti. Susrečući se s problemima te šaćice svojih poznanika i razvivši platonsku naklonjenost prema Misaki, u Satou će se početi razvijati misao o svrsishodnosti vlastitiog života i smislenosti ustrajanja u stilu njegovog trenutnog vođenja. Tako je kroz Yamazakija prikazana neshvaćenost bavljenja specifičnim i poprilično opsesivnim hobijima te društvena stigmatizacija, odnosno isključivanje, kojom je isto popraćeno, kao i pritisak koji na mladog čovjeka nerijetko vrše imperativi obiteljske tradicije. Ponovni susret s Kashiwom će pokazati kako naizgled uspješna osoba, koja je u procesu ostvarivanja idealnog društvenog života, može biti usamljenijom i u začarani krug stresa i ovisnosti zahvaćenijom od jednog hikikomorija zaštičenog zidovima svoje sobe.
Tipičan će pak Shinji-Asuka moment (Neon Genesis Evangelion) u odnosu Satoa i Misaki razotkriti njezinu masku hinjenog samopouzdanja i prikazati dirljivi egoizam usamljenika artikuliran kroz gotovo beskrupulozno direktno čeznuće za prihvačenošću, prijateljstvom i priznavanjem od strane druge osobe. Moguće i najglasnija poruka kojom NHK! odjekuje je da je susret između ljudi moguć samo ukoliko se jedan od usamljenika odvaži na rizik prvog koraka prema drugom čovjeku. Mada bi se mogućnost uspjeha u tom pothvatu mogla smatrati motivirajućom samom po sebi, serija kao da ne daje dostatno konretnih razloga zašto bi se taj rizik isplatio, kao i zašto bi život u izolaciji od društva, ne isključivo kao skupa potencijalnih prijatelja, već kao normativno uređene strukture, u konačnici bio toliko loša opcija. Ono što NHK! naglašava u tom pogledu jest da socijalno-financijsko blagostanje obitelji potpomaže otpuštanje društvenih uzdi u nekih pojedinaca te ističe problematiku ovisnosti njihove egzistencije o prezervaciji toga stanja, odnosno o postojanju samih roditelja.
No, nije li postuliranje o posljedičnoj društvenoj integraciji pojedinaca zbog namirivanja čisto fizioloških potreba (glad, žeđ) pretjerano banaliziranje teme o nužnosti društvene participacije? Što je s Misakinom veoma uvjerljivom postavkom o udjelima zadovoljstva i patnje koje pojedinac iskusi u životu, a koja ide u korist neplauzabilnih iskustava s golemih, kako ona kaže, 99%? Ako nas društveno uređenje sputava, emocionalno ispražnjava i psihički destabilizira, nisu li vegetiranje, a zatim i smrt, logičniji, za nas mnogo korisniji izbor? Kako se čini da moraliziranje o vrijednosti života, kao i psihološke provokacije u stilu „ukoliko imaš hrabrosti oduzeti si život, imaš li hrabrosti živjeti ga?“ ne pružaju koncizan i zadovoljavajuć odgovor na prethodno postavljeno pitanje, serija se opredjeljuje za prilično otvoren, neodređen, ali i vješt pristup koji daje prostora za nadu, ali aproksimira konkretne odgovore u budućnost koju bismo sami trebali istražiti. Možda je upravo fokusiranje na ono najosnovnije, ljudsku prirodu, fiziologiju, te nerazjašnjivu, gotovo animalnu želju za preživljavanjem, kao i priznavanje vlastitiog stanja usamljenosti koju mogu osjećati jamčano sva ljudska bića, dobar prvi korak u davanju prilike životu. Realan i s nogama na zemlji, baš poput Neon Genesis Evangeliona u pogledu Shinjijevog opredjeljenja za život, NHK! ovaj pothvat ne osuđuje ni na uspjeh ni na propast, pokazujući kako je prihvaćanje patnje moguće i cijena svakoj ljepoti.
Iako u konačnici, s obzirom na konkretan scenarij, ali i navedenu realističnu, no pomalo mlaku poruku te jednako takav prikaz centralnog romantičnog odnosa koji to u biti nije, serija ne uspijeva isporučiti očekivanu razinu emocionalnog uključivanja gledatelja te katarzu, čime nas je ranije u više navrata mamila i tjerala na nastavak gledanja, mora se reći kako Welcome to the NHK! predstavlja iznimno plauzabilno iskustvo koje svojom koncepcijom, ali i realizacijom nadrasta velik broj japanskih animiranih serija. Riječ je o delikatnoj, prilično toploj ljudskoj priči prezentiranoj u svjetlu urnebesnog humora koji ne štedi ni različite transformacije ljudske prirode ni medij kojim je posredovana, odnosno gledatelje koji ga obožavaju. NHK! je prilično dobro izbalansiran animirani produkt i kao takav uživa moje najiskrenije preporuke.
PREPORUČENI VIDEOZAPISI
INFORMACIJE
Welcome to the NHK!
Godina emitiranja: 2006.
Produkcija: Gonzo, FUNimation Entertainment
Tip: serija
Epizode: 24
Žanr/teme: parodija, slice of life, drama, romantična
PREPORUČENE POVEZNICE