O mangi i animeu je teško sažeto govoriti bez pozivanja na stereotipe;
ne čine ih isključivo ni velike oči, šiljati nosevi, ovalna lica i sulude
frizure, niti japanske lezbijke u katoličkim školama, androgeni kibernetizirani
homoseksualni anđeli, futuristički afroemerički samuraji ili perverzna čudovišta
opremljena pipcima.
Jedino što možemo reći sa sigurnošću je da dolaze iz dalekog
Japana, a - bili zbunjujuće nelogični , društveno reflektivni, intlektualno provokativni
ili neopterećavajuće zabavni - nailaze kako
na kontroverze, tako i na univerzalno razumijevanje bez obzira u čijim se
rukama ili ekranima pojave. Što je toliko magično privlačno u njihovom medijskom
izričaju?
U ovom tekstu analiziramo tehnike u pozadini grafičkog
dizajna, animatorskih postupaka i multikulturnog strukturiranja narativa medijskih
tekstova mange i animea te razmatramo načine na koji obrađuju česte teme poput
seksualnosti, rodnih uloga i tehnologije - a sve kako bismo stekli
razumijevanje njihovog hibridnog medijskog jezika.