Voices of a Distant Star, Place Promised In Our Early Days, 5 centimeters per second. Svakom iole zagriženijem pokloniku japanimacije ovi su naslovi itekako poznati, upravo kao i ime Makoto Shinkai. Kao jedan od naj(pre)cijenjenijih (ovisno tko i kako gleda) suvremenih japanskih kreatora animiranih filmova, Shinkai je, poput Hayao Miyazakija na svome području, postao sinonim za izrazito dojmljivu ljubavnu dramu, koja je po kvaliteti miljama daleko od većine naslova slične tematike u ponudi, i besprijekornu animaciju koja oduzima dah. Ovaj post posvećujem upravo njemu i njegovoj dosadašnjoj ostavštini koja zbog svoje unikatne prezentacije i intimnog izričajnog tona svakako zaslužuje svačiju pažnju.
Oni se najčešće vrte oko određene skupine tinejdžera, uglavnom fizički uljepšanih do granice s nerealnim (bishounen/bishoujo), te eksploatiraju njihov školski i privatni život (school life/slice of life), pritom postavljajući pozornicu za stvaranje suparništava između likova orijentiranih na jedan objekt privrženosti ili prikazivanje drame prouzrokovane međusobnim sučeljavanjem njihovih različitih osjećaja, što pak kumuje genezi veoma zamršenih odnosa (love polygon). Brojne inscenirane situacije uključuju elemente specifičnog japanskog humora, teško razumljivog nekome tko za sobom ne bilježi poveći broj odgledanih naslova. Tipizirani likovi, njihov nerijetko generičan dizajn i osrednja produkcija kao podsjetnik da gledate ekranizacijski derivat neke visual novele / dating simulacije ne predstavljaju općevažeći zakon, ali ih mnogi produkcijski studiji uzimaju kao nekakvo pravilo vođeni kojim potom “štancaju” naslove ove tematike.
Čarobnjak emocija
Ime Makota Shinkaija je uistinu neizbježno spomenuti ukoliko se gledatelja želi uputiti na iznadprosječno kvalitetnu, zrelu, izrazito emocionalno involvirajuću i produkcijski nenadmašnu romantičnu dramu, kojom se autor obraća i nešto starijem auditoriju, za razliku od gorespomenutih primjera čija su ciljana dobna skupina uglavnom tinejdžeri i mlađi adolescenti. Ovaj je redatelj u svojem brojčano poprilično skromnom, ali zato kvalitativno relevantnom opusu više puta uspio pokazati svoj dar detekcije i višeslojne analize najdubljih ljudskih osjećaja te majstorsku vještinu njihove interpretacije na velikom platnu. To mu je s vremenom priskrbilo veoma laskavu etiketu “novog Hayao Miyazakija”, prema čemu su i kritika i gledatelji poprilično podijeljeni.
Smatram da bi dotičnu dilemu trebalo razriješiti odmah na početku pri čemu ću, što zbog osobnih simpatija prema njegovom radu, a što zbog uvjerenosti u objektivnu valjanost takvoga promišljanja, argumentirano stati u obranu Shinkaijevog opusa s obzirom na njegovu negativnu kritiku, koja je, smatram, najčešće prouzrokovana izvjesnim nerazumijevanjem. Tako je usporedba Shinkaija s Miyazakijem sasvim valjana u terminima odavanja priznanja njihovoj jednakovrijednoj vještini uspješnog involviranja gledatelja u svijet svojih ostvarenja – dok se ta vještina kod Miyazakija očituje u stvaranju predivnih fantasy svijetova, bajkovite atmosfere, izrazito simpatičnih dječjih protagonista i veoma tečnoj naraciji, Shinkai jadnako briljira u razlijevanju rapsodije emocija sasvim običnim svijetovima začinjenima fantastičnim elementima, iz čega se potom rađa također jedna svojevrsna bajka.
Smatram da bi dotičnu dilemu trebalo razriješiti odmah na početku pri čemu ću, što zbog osobnih simpatija prema njegovom radu, a što zbog uvjerenosti u objektivnu valjanost takvoga promišljanja, argumentirano stati u obranu Shinkaijevog opusa s obzirom na njegovu negativnu kritiku, koja je, smatram, najčešće prouzrokovana izvjesnim nerazumijevanjem. Tako je usporedba Shinkaija s Miyazakijem sasvim valjana u terminima odavanja priznanja njihovoj jednakovrijednoj vještini uspješnog involviranja gledatelja u svijet svojih ostvarenja – dok se ta vještina kod Miyazakija očituje u stvaranju predivnih fantasy svijetova, bajkovite atmosfere, izrazito simpatičnih dječjih protagonista i veoma tečnoj naraciji, Shinkai jadnako briljira u razlijevanju rapsodije emocija sasvim običnim svijetovima začinjenima fantastičnim elementima, iz čega se potom rađa također jedna svojevrsna bajka.
No ono što mnogi, koji Shinkaijevim filmovima prigovaraju na suviše patetike i jeftinim emocijama, ne razumiju, jest temeljna razlika između opusa ova dva velikana japanske animacije: dok za puni doživljaj i razumijevanje Miyazakijevih filmova nisu potrebni nikakvi preduvjeti, budući da su napravljeni kako bi u njima mogle uživati najraznolikije dobne skupine i profili ljudi (poput Disneyjevih animiranih filmova), za razumijevanje Shinkaijevih filmova je potrebno izvjesno životno iskustvo, a nerijetko i povrijeđeno srce. Dotičnim se ostvarenjima ne smije pristupiti uzimajući ih zdravo za gotovo, već je potrebno osloboditi maštu i osloniti se na sposobnost uživljavanja u interne svijetove likova te njihovu percepciju realnosti.
Vizualna poezija
Temeljni lajtmotiv Shinkaijevih filmova i nešto što ga očito osobno proganja jest problem razdvojenosti između dvoje ljudi, što one prostorno/vremenske, što one emocionalne i psihološke koje ova prva donekle implicira. Njegov cilj u dosadašnjim uratcima nije bio predstaviti blagotvorni lijek osamljenosti kojom rezultira razdvojenost od voljene osobe (mada taj koncept namjerava ugraditi u svoj najnoviji, još neizašli uradak), već eksploatirati tu samoću i prikazati kako ona utjeće na likove.
Općenito ga zanima poniranje u svijet razbuktalih i nestabilnih emocija koje se rađaju unutar srca što iskušava nastajanje privrženosti prema nekome a potom i ljubav te, eventualno, rastanak. Ushit, očekivanje, predanost, bezuvjetno nadanje, podvojenost srca, unutrašnja zebnja, nemogućnost artikulacije emocija, borba protiv samoga sebe, neuzvraćeni osjećaji, nepodnošljiva bol, bespomoćnost pred ljubavlju… Shinkai sva najdublja i najranjivija stanja ljudskog srca izvlači na paletu svog redateljskog kista i njima u intenzivnom koloritu slika čarobne svjetove koji tako postaju neobični u svojoj naizglednoj običnosti. Upravo zato bih primjetio kako su njegova ostvarenja veoma slična iščitavanju poezije i uživanju u raznolikim osjetilnim užicima, dok su Miyazakijevi filmovi bliži veoma tečnoj i razigranoj prozi.
Drugi često korišteni motiv su odrastanje i sazrijevanje, ali i promijena koja prati ovo dvoje. Redatelju period djetinjstva predstavlja stanje svojevrsne čistoće nakana srca, djetinje jednostavnosti i neopterečenosti kompliciranim svijetom odraslosti te svoje likove nerijetko vraća upravo u to razdoblje njihovih života kroz propinjajuće čežnuće koje nadilazi prostorno-vremenska ograničenja. Upravo taj vremenski razmak između djetinjstva i odraslosti predstavlja bogato izvorište bittersweetnessa koji preplavljuje atmosferu njegovih uradaka. Gorčina koja proizlazi iz spoznaje da su osjećaji i odnosi rođeni u bilo kojem trenutku života podložni promijeni koja može poprimiti radikalne, gotovo tragične razmjere, jedan je od najljućih demona koje Shinkai servira ne samo pred svoje likove, već i pred one "likove" s druge strane ekrana.
Drugi često korišteni motiv su odrastanje i sazrijevanje, ali i promijena koja prati ovo dvoje. Redatelju period djetinjstva predstavlja stanje svojevrsne čistoće nakana srca, djetinje jednostavnosti i neopterečenosti kompliciranim svijetom odraslosti te svoje likove nerijetko vraća upravo u to razdoblje njihovih života kroz propinjajuće čežnuće koje nadilazi prostorno-vremenska ograničenja. Upravo taj vremenski razmak između djetinjstva i odraslosti predstavlja bogato izvorište bittersweetnessa koji preplavljuje atmosferu njegovih uradaka. Gorčina koja proizlazi iz spoznaje da su osjećaji i odnosi rođeni u bilo kojem trenutku života podložni promijeni koja može poprimiti radikalne, gotovo tragične razmjere, jedan je od najljućih demona koje Shinkai servira ne samo pred svoje likove, već i pred one "likove" s druge strane ekrana.
Ispunjeno i ushićeno srce fokusirano je i na najmanje detalje, dok ono ozlojađeno upravo u njima može produbiti ili pak pročistiti svoju bol. Ukratko – detalji su od veoma velikog značaja, a Shinkai na primjerima svojih filmova pokazuje kako njihova ulančanost može ispričati jednu posve intimnu priču koja nedvojbeno nosi biljege specifičnog izričaja, odnoso autorskoga filma. Pritom mu neizmjerno pomaže unikatan stil animacije koji omogućuje utiskivanje svih prikazanih emocionalnih stanja u prizore detaljnog i nerijetko nerealno lijepog okoliša, oslikanog u jarkim, toplim bojama. Riječ je o svojevrsnoj neprimjetnoj sinesteziji, koja omogućuje gledatelju da prikazani fizički svijet i svijet likova doživi kao jednu cjelinu u kojoj se neprestano stapaju osjećaji, očekivanja i raznoliki prizori fiktivnog svijeta filma s iskustvima, sjećanjima i unutrašnjim povredama samoga gledatelja.
Gledati Shinkaijeve filmove zato znači zakoračiti na sklizak teren – s njima riskirate gorko-slatkasto prisjećanje na to kako je iskusiti istinsku ljubav, ali i mogućnost otvaranja bolnih rana. Katarzički potencijal je u ovom slučaju veoma velik, baš kao i uvrnuta ambivalencija ovih umjetničkih izričaja – s jedne strane se čini kako predstavljaju veoma ljut otrov gledateljima koji za njima posegnu povrijeđenih osjećaja, dok se s druge nameće pitanje mogu li se oni uopće ispravno doživjeti ukoliko ih se ne gleda u takvome stanju?
Dok će za neke upravo ova činjenica predstavljati argumenat u korist stava o plitkosti i patetičnosti njihove koncepcije (doživljavanje istih kao sredstava za uljuljkavanje u intezivnoj ljubavnoj drami i svojevrsnom samoranjavanju kroz njihovo gledanje), profinjene će duše, kao i ljubitelji žanra, iskustvo Shinkaijevih intimnih ispovijesti doživjeti kao nešto veoma dragocijeno, a u najmanju će ruku prepoznati njihovu tehničku i prezentacijsku izvrsnost.
Dok će za neke upravo ova činjenica predstavljati argumenat u korist stava o plitkosti i patetičnosti njihove koncepcije (doživljavanje istih kao sredstava za uljuljkavanje u intezivnoj ljubavnoj drami i svojevrsnom samoranjavanju kroz njihovo gledanje), profinjene će duše, kao i ljubitelji žanra, iskustvo Shinkaijevih intimnih ispovijesti doživjeti kao nešto veoma dragocijeno, a u najmanju će ruku prepoznati njihovu tehničku i prezentacijsku izvrsnost.
U nastavku teksta možete pročitati osvrte na Shinkaijeva najznačajnija djela, koji sadrže njihov sažet opis i evaluaciju.
5 Centimeters Per Second: a chain of short stories about their distance
Godina produkcije: 2004. / Produkcija: Shinkai Makoto, CoMix Wave / Tip: film / Epizode: 3 / Žanr/teme: romance, drama, slice of life
Posljednji Shinkaijev projekt predstavlja njegov od publike i kritike definitivno najbolje prihvaćen uradak. Ovaj se kraći film slobodnije kompozicije sastoji od tri zasebne cjeline (Cherry Blossom, Cosmonaut, 5 Centimeters per Second) neuravnotežene duljine trajanja, pri čemu je posljednji dio neusporedivo kraći u odnosu na preostala dva, što u konačnici rezultira dojmom o preuranjenom svršetku priče. No pored ove opaske, uistinu je teško išta drugo prigovoriti ovome filmu, budući da je svaka njegova scena pomno promišljena, nesuvišna i u konačnici vrhunski realizirana.
Prva cjelina, Cherry Blossom, nas u početku kroz seriju flashbackova upoznaje s Takakijem i Akari, nekoć dvoje nerazdvojnih osnovnoškolaca, koji kasnije spletom obiteljskih okolnosti bivaju naprasno razdvojeni. Takaki i Akari nastavljaju komunicirati periodički izmjenjujući zemaljsku poštu, no njihova prostorna udaljenost očito veoma teško pada Takakiju, koji prema Akari gaji još neispovjeđene osjećaje. Nakon serije izmjenjenih pisama, Takaki odlučuje posjetiti Akari s determiniranošću da joj konačno prizna svoju ljubav.
Glavnina epizode prikazuje Takakijevo dugo noćno putovanje vlakom do destinacije na kojoj ga čeka Akari, pri čemu Shinkai istovremeno vodi Takakija i gledatelja zajedno s njime na intezivno putovanje vlastitim osjećajima. Portret pitoresknog zimskog krajolika i snježne mećave koja se isprečuje pred Takakijevu goruću čežnju da što prije dođe do objekta svoje privrženosti stvara uistinu atmosferično iskustvo u kojem se razotkriva široka lepeza pomješanih osjećaja - ushita i beskompromisne nade zaljubljenika, slatkog prisjećanja na dragocijene trenutke provedene s voljenom osobom, ali i suočavanja s trenucima pokolebanosti, bespomoćnosti, bolećive samoće i samoprezira.
Mnogim je gledateljima poprilično čudna Shinkaijeva dramatizacija razdvojenosti protagonista 5cm, s obzirom da je radnja smještena u suvremeno doba u kojem prostorna udaljenost između dvaju gradova, uza sve blagodati moderne tehnologije, više ne predstavlja nepremostivu prepreku. No valja uvidjeti da je Cherry Blossom ispričan kroz perspektivu jednog veoma osjećajno profinjenog djeteta, čija je percepcija stvarnosti obilježena osobitostima koje puku logiku stavljuju u drugi plan. Iz takve perspektive jedno dugoročno prostorno razdvajanje može puno toga dovesti u pitanje. Razlog Takakijeve suzdržanosti u iskazivanju svojih osjećaja prema Akari se nedvojbeno oslanja na takva promišljanja.
Jesu li romantične veze na daljinu uistinu dugoročno održive pa i uz pomoć sve dostupne komunikacijske tehnologije? Nije li odgovor na to pitanje tim neizvjesniji kad se problematika primjeni na dvoje djece čije će naredne godine odrastanja obilježiti konstantna promjena – ona u shvaćanju i interpretaciji svijeta i drugih ljudi pa i osjećaja prema drugima koji su jednom bili prisutni? Može li se život dijeliti u potpunosti s nekim s kime se ne živi i ne diše u istoj sredini, s kojim se ne suočava sa svakodnevnim problemima, praktično ne upražnjava zajedničke interese i ne komunicira u istom krugu ljudi?
Shinkai tijekom prvog poglavlja, svojevrsne fantastične bajke gledane očima neiskvarenog djeteta, izvlači ove probleme nagovješčujući gledatelju da je život veoma surov i da odgovori na većinu postavljenih pitanja nisu nimalo plauzabilni, ali da njihovo prihvaćanje predstavlja proces odrastanja i konsolidiranja sa stvarnošću.
S drugim poglavljem Shinkai se uspinje na sljedeću razinu udaljavanja između ljudi. Smješten nekoliko godina kasnije, kada je Takaki već srednjoškolac, Cosmonaut je ispričan iz perspektive djevojke bespomoćno zaljubljene u povućenog protagonista. Shinkai ovdje želi prikazati kako se dotična djevojka nosi s vlastitom nesigurnošću i strahovima te fantomima iz Takakijeve prošlosti, koji su ga srozali na pritajeno patničku, rezignantnu i zatvorenu olupinu svojeg nekadašnjeg “ja”. Preplavljen sjetom i proganjan iluzijom Akari koju je poput nedodirljivog ideala uzvisio na pijedestal, Takaki sve više postaje emocionalno disfunkcionalna individua, koja je nesposobna odgovoriti na osjećaje drugih ljudi i ostvariti ispunjenost u romantičnom zajedništvu.
Takakijevo i Akarino razdvojeno odrastanje je očigledno ubralo svoj danak na njihovom nekidašnjem odnosu. Kroz složene, neizrečene, ali naslutive razloge koji su utjecali na isti, prikazuje se sva surovost i zamršenost ljudske prirode koja neprestano prolazi kroz faze transformacije, ali i banalnost života u kojemu za neke promjene konkretni razlozi nisu ni potrebni. One se jednostavno dogode.
Takakijevo i Akarino razdvojeno odrastanje je očigledno ubralo svoj danak na njihovom nekidašnjem odnosu. Kroz složene, neizrečene, ali naslutive razloge koji su utjecali na isti, prikazuje se sva surovost i zamršenost ljudske prirode koja neprestano prolazi kroz faze transformacije, ali i banalnost života u kojemu za neke promjene konkretni razlozi nisu ni potrebni. One se jednostavno dogode.
Kulminacija otupljivanja ljudskih odnosa u trećem poglavlju, gdje su Takaki i Akari već odrasli ljudi, na površinu iznjedruje tek prisustvo žaljenja za vremenima čistoće srca i neopterećenosti mehanizmima suvremenog društva pa i samog života – čeznuće za djetinjstvom postaje čeznuće za ponovnim zadobivanjem nevinosti duše koju nasilno i neprimjetno gubimo jednostavno postojeći i postepeno odrastajući. Prisjećanje na te dragocjene trenutke i dječačke snove nerijetko ostaje jedini tračak svjetla u stanju otuđujuće samoće, izgubljenosti u životu te psihološke i emocionalne izranjivanosti
Gledajući različite aspekte ovog filma – audio-vizualnu prezentaciju i sveukupnu realizaciju, akumulaciju kontemplativnog materijala, emocionalno stimulacijski i katarzički potencijal – i uspoređujući njegove dosege s onima sličnih naslova unutar okvira ovog oblika medijskih proizvoda, 5cm se definitivno može okaraktrizirati dojmljivim i relativno uspješnim umjetničkim pokušajem koji ima sve preduvjete da iz gledatelja izmami najskrovitije osjećaje, razigra ih i oplemeni, ali i poduči o realnosti života u kojoj su sastanci i rastanci između ljudi njezin neizbježan dio koji moramo naučiti prihvaćati, kako bismo krenuli dalje, odnosno kako ne bismo postali omalaksali zatočenici osjećaja krivnje i žaljenja.
The Place Promised In Our Early Days
Godina produkcije: 2007. / Produkcija: Shinkai Makoto, ADV Films, CoMix Wave / Tip: film /
Epizode: 1 / Žanr/teme: romance, drama, SF, military
Prvi Shinkaijev uistinu veliki projekt, poznat i pod nazivom “Beyond the Clouds, the Promised Place Japan
U središtu priče su dvoje dječaka, Hiroki i Takuya, i djevojčica Sayuri, veoma bliski prijatelji koji dane svoga djetinjstva provode dijeleći trenutke radosti i žalosti te svoje snove i nadanja. Predmet njihove fascinacije predstavlja fantastična kula koja para nebo, Hokkaido Tower
U svojoj tipičnoj maniri, Shinkai tek malo poguruje zupčanike vremena, odnosno neizbježnosti i otvara novu pozornicu na kojoj sada stoje isti, ali nešto odrasliji i psihički i emotivno značajno promijenjeniji likovi. Nenadani rastanak i naprasni svršetak prijateljstva je promijenio i Hirokija i Takuyu, a Sayurina sudbina ostaje neizvjesnom. Dok jedan od dvoje prijatelja postaje živa olupina od čovjeka, koji odustaje čak i od koprcanja u vlastitoj depresiji i žaljenju za propustima, drugi navlači masku hladnoće i rezignacije i neostvarene dječačke snove mijenja za one naizgled daleko izvjesnije i prizemnije. Beyond the Clouds nastoji odgovoriti na pitanje postoji li u takvom stadiju ljudskih odnosa i njihove transformirane percepcije svijeta ikakvog prostora da se vrati na izvorište najčišćih stremljenja i najnerealnijih, ali zato i najhrabrijih snova, te može li negdašnje čvrsto prijateljstvo nadići izazove rivalstva potaknutog probuđenim i nabujalim osjećajima ljubavi prema istoj osobi.
Ovo je, dakle, prvenstveno priča o ljubavi i odrastanju, kojoj SF premisa služi tek kao pozadina i izvorište čarolije što boji prikazani svijet specifičnom poetikom. Sraz krute, olovne, militarističke atmosfere, kakvu imamo prilike doživjeti u naslovima kao što su Last Exile ili Xam’d: The Lost Memory, s dramom odrastanja i neizvjesnošću koju stimulira fantastična komponenta priče stvara uistinu unikatan osjećaj – svijet Beyond the Clouda kao da je smješten negdje na kraju vremena; nije u potpunosti jasno odrediv, ali gledatelja ispunja osjećajem gorčine i slatkoće istovremeno. Valjalo bi naglasiti da bi ovakav pristup, za razliku od mnogo jasnije određenog koncepta 5cm, mogao odbiti neke gledatelje, koji će u Beyond the Cloudu vidjeti tek osrednje uspješan, fabularno konfuzan uradak kojemu nedostaje dublje i jasnije razrađena znanstveno-fantastična podloga.
S obzirom na veoma visoke produkcijske standarde i animaciju koja pritajeno nagovještava vizualnu rapsodiju 5cm, ovom filmu bi definitivno trebalo dati prilike, ako volite uratke gdje je atmosfera prioritetnija nad samom pričom. Iako nije pitak poput 5cm, još uvijek predstavlja nešto što se uzdiže daleko iznad prosjeka u filmskoj ponudi japanske animacije.
Voices of a Distant Star
Godina produkcije: 2002. / Produkcija: Shinkai Makoto, ADV Films / Tip: OVA / Epizode: 1 / Žanr/teme: romance, drama, SF, mecha
Ova 30-minutna OVA (Original Video Animation) predstavlja Shinkaijev prvi pretenciozniji izlet u svijet animacije koji mu je donio publicitet i naklonost kritike – naime, realizirao ga je uglavnom sam na svom Macintoshu, uz ponešto pomoći od strane svoje zaručnice (koja je pomogla oko voice actinga) i prijatelja Tenmona (OST), koji će nastaviti surađivati sa Shinkaijem i na kasnijim projektima. Sukladno tome, produkcijska kvaliteta ovog uratka je značajno lošija, mada razotkriva temeljne motive, ali i režisersku tehniku svojeg autora.
Ne bi bilo u potpunosti krivo nazvati Voices of a Distant Star filmom ideje, s obzirom na nategnutu, prosjećnu i očito krajnje funkcionalnu priču obilježenu klišejima te prilično neatraktivnim akcijskim scenama (djevojčica sa specijalnim sposobnostima koju u skorijoj budućnosti vojska regrutira u svoje redove, ne bi li se upravljajući velikim robotom borila protiv agresivnih vanzemaljskih bića na rubovima naše galaksije).
Emocionalna provokacija Voices of a Distant Stara leži u premisi o dvoje prostorno-vremenski razdvojenih ljudi koje povezuju veoma jaki osjećaji prijateljstva i naklonosti, pri čemu njihova razdaljenost svakom odgledanom sekundom filma postaje još dublja i nepremostljivija. Kako Mikako, koja putuje brzinom svjetlosti, dublje prodire u strašan mrak svemira, njezina samoća postoje intenzivnijom, baš kao i ona Noboruova, koji nadom preko svake nade vjeruje u njihov ponovni susret.
Elektronička pošta kojom Mikako komunicira prema Noboruu putem mobitela počinje pristizati sve kasnije i kasnije do trenutka kada jednoj poruci bude potrebno nekoliko godina da pristigne na Zemlju. Noboru doslovno živi od jedne do druge Mikakine poruke, pri čemu se njegova egzistencija pretvara u blijedu sjenu, s obzirom da ne može pobjeći od osjećaja koji su se davno nastanili u njegovom srcu. Mikakini trenutci postaju Noboruove godine, a izvjesnost njihovog ponovnog susreta sve manja i manja.
Za razliku od svojih kasnijih radova, Shinkai u ovome odašilje poruku o tome kako istinska ljubav, kroz svoje plodove - strpljenje i bezuvjetnu vjeru u drugoga, može nadići ograničenja komunikacijskih sredstava pa i samoga prostora i vremena. Povezanost između ljudskih srdaca je predstavljena kao ultimativni komunikacijski kanal. Mnogi će se složiti kako je krajnja pouka ovog filma odveć bajkovita i nerealna te kako 5cm mnogo bolje ilustrira prirodu ljudskih odnosa i samog ljudskog srca. Ipak, Voices of a Distant Star kao da nam želi posvjestiti da je nemoguće koračati kroz životne tegobe bez nekakvog oblika nadanja. S obzirom na svoj relativno kultan status, ovaj uradak zaslužuje pozornost ljubitelja japanske animacije čiji se interes prema istoj izdiže iznad prosjeka.
Ostali radovi
Pored navedenih djela, Shinkai je režirao i nekoliko kratkometražnih filmića od kojih je daleko najpoznatiji She and Her Cat, priča o odnosu između žene i njezine mačke, ispričane iz perspektive životinje (ostalo: Tooi Sekai/Other Worlds, glazbeni video Egao). Ostali radovi uključuju jednominutni A Gathering of Cats, prikazan u sklopu kompilacije kratkometražnih radova poznatih japanskih animatora, Ani*Kuri15, te određene filmiće napravljene za potrebe manje poznatih vizualnih novela. Također je izradio storyboard za romantične drame ef - a tale of memories. te ef - a tale of melodies.
Sažetak – gledati ili ne?
Ostavljajući po strani rasprave o opravdanosti kovanja Makota Shinkaija u zvijezde na temelju ipak relativno skromnog opusa koji je stvorio tijekom desetak godina rada, mora mu se priznati da se u njemu dokazao kao veliki majstor drame s uglavnom ljubavnom tematikom. Jedno od Shinkaijevih najvećih postignuća jest pronalaženje sasvim unikatnog načina uporabe animacije u dočaravanju i pojačavanju emocija, kojima su njegovi radovi doslovno preplavljeni.
Preporučivati ih ljudima koji ne gaje barem minimalne simpatije prema ovakvoj tematici ili nemaju profinjena duhovna osjetila kada su detalji i emocionaliziranje u pitanju, uistinu ne bi imalo smisla, jer će u dragocijenom iskustvu koje Shinkai posreduje vidjeti samo akumulaciju iznimno velike količine patetike. Shinkai je sve samo ne plitak i jeftin kada se bavi osjećajima, a određena razina patetike koja je prisutna u njegovim pričama se ne mora promatrati isključivo kao negativna stvar. Volite li naslove ljubavne tematike, ona će vam prijati i pomoći u zaokruživanju cjelokupnog iskustva te izmamiti i više od nekoliko suza na lice.
http://www2.odn.ne.jp/~ccs50140/
http://5cm.yahoo.co.jp/
http://www.kumonomukou.com/
http://www2.odn.ne.jp/~ccs50140/stars/index.html
