Želite li novopridošlicu u svijet japanske animacije upoznati s potencijalima njezine uvrnutosti i odraslosti, razorivši mu pritom stečeni, najvjerojatnije stereotipizirani, stav o istoj kao “jeftinoj dječjoj zabavi”, a koji potiče programska selekcija većine zapadnjačkih mainstream medija, gotovo da nema prikladnijeg recepta od Evangelion franšize. Bez obzira na njenu krajnju evaluaciju i osobni ukus, veoma je teško da vas ovaj naslov, koji je stvorio neke od najdojmljivijih i „najbolesnijih“ anime likova te originalnim produkcijskim tehnikama transformirao jedan čvrsto ustoličen, predvidiv i stagnirajući žanr, može ostaviti ravnodušnim.

Neon Genesis Evangelion (NGE) danas predstavlja jedan od nekolicine kultnih anime naslova koji se jednostavno „moraju“ vidjeti, ako ništa drugo radi opće otaku kulture. Nedavno oživljena produkcijski nenadmašnim filmskim remakeovima (serija filmova Rebuild of Evangelion), Eva franšiza je u posljednjih 15 godina uspjela animacijskom studiju Gainax donijeti zaradu od vrtoglavnih 150 milijardi yena (oko 2 milijarde amaričkih dolara), zacementiravši njegovu kvalitetu prepoznatu još dosta prije NGE-a i uzdignuvši ime njegova redatelja, Hideaki Anna, u zvjezdano nebo ponajboljih japanskih animatora.

S financijskom krizom studija preklopila se i egzistencijalno-stvaralačka kriza njegova suosnivača Hideaki Anna, inače veoma svestranog čovjeka (okušao se kao redatelj, crtač, animator, ali i kao glumac te voice actor) koji je karijeru započeo kao animator klasične space opere The Super Dimension Fortress Macross, a čiji je talent na površinu izvukao Hayao Miyazaki u pred-Ghiblijevskom klasiku Nausicaa of the Valley of the Wind. Annova depresija prouzrokovana nemogućnošću fokusiranja na nove projekte nakon Nadiae i bolnim razvodom od tadašnje supruge je redatelja utopila u zatvoren i otuđen svijet otaku kulture, koji će i sam Anno kasnije nazvati nekom vrstom eskapizma i autističkog životnog stila.

Ne bi bilo u potpunosti krivo reći kako je NGE veoma zanimljiv rezultat sraza ovih dvaju kriza; Gainaxove financijske i one posve intimne, redateljeve, te brojnih nepredviđenih okolnosti. Serija, za čiju se popularizaciju trebala pobrinuti tada započeta i još uvijek aktualna istoimena manga Yoshiyukija Sadamotoa, je započela s emitiranjem bez striktno definiranog smjera ili unaprijed predviđenog svršetka. Noseći na leđima teško breme autorovog očitog sadizma i frustracije te raspršenih financijskih planova, NGE je nakon prve polovine emitiranja promijenio kurs iz akcijskog mecha naslova prožetog elementima slice of lifea prema psihoanalitičkoj drami popraćenoj postupnom degradacijom animacije koja je kulminirala u posljednje dvije epizode odrađene u crno-bijeloj tehnici. Intrige koje su dinamizirale središnju priču se nastavljaju zaplitati i rasplitati negdje u pozadini unutrašnjeg svijeta likova koji je ispupčen na površinu, što veoma otežava njezino razumijevanje te povezivanje razbacanih i dobro sakrivenih pojedinosti koje ju zaokružuju.

Banalno „slučajan“, a opet kao da je vješto isplaniran, paralelni raspad animacije i psihičke stabilnosti likova je uspio stvoriti specifičan umjetnički izričaj i oslikati kako fiktivni svijet serije, tako i njegovu produkcijsku fazu kaotičnošću i nekonzistencijom. Nepredvidiv, nagao, u mnogim aspektima nejasan i izfragmentiran u svojoj strukturi – NGE predstavlja istovremeno šarolik i olovan modernistički kolaž raznoraznih elemenata – što onih klasičnih (teme, motivi, pojedina žanrovska rješenja, eksploatacija posebice religijske motivistike zapada...), a što inovativnih (apstraktan dizajn, narativna tehnika, paralelno dvorazinsko odvijanje radnje, specifična mitologija kao vrsta multikulturanog i multireligijskog miksa...)

Krajnja procjena tadašnje publike je bila izrazito podvojena; od oduševljenja koje se i samom redatelju učinilo stranim s obzirom na uvrnutost stvorenog svijeta i likova, do optužbi kako je Gainax iznevjerio gledatelje pa i ozbiljnih prijetnji smrću Annou. NGE je tako postao jedan od onih naslova kojem su hajka medija i javnosti odradile dobar dio marketinga i koji je prodorom na zapadnjačka tržišta te preorijentacijom na nišu odraslijih gledatelja postepeno zgrtao sve više i više obožavatelja. Iako je često emitirana u sklopu programa za djecu, odnosno starije tinejdžere, serija je nerijetko prolazila kroz ruke cenzora zbog velike količine (funkcionalno) degutantnih scena eksplicitnog nasilja, golotinje, seksa te neprimjerenog rječnika.

Radnja NGE-a je smještena u postapokaliptični svijet veoma bliske budućnosti koji je posljednjih godina suočen sa znatno poremećenom ekološkom ravnotežom, nuklearnim ratovanjem i geopolitičkim previranjima. Svijet je na rub propasti dovela misteriozna globalna kataklizma koja je uništila Antarktik, a u koju je izravno umješano tajno iluminatsko društvo opasnih pretenzija, opsjednuto misticizmom i nadnaravnim, Seele. Uplitanje Seelea u tajne „stabla spoznaje“ je rezultiralo invazijom čovječanstva od strane apstraktnih entiteta nejasnog porijekla zvanih Angels pa je Društvo na tlu Japana, u militariziranom civilnom gradu zvanom Tokyo-3, ustoličilo paravojnu organizaciju Nerv s ciljem njihove eksterminacije.

Jedini efikasan način suprotstavljanja Angelima jesu „Evangelioni“ – genetski klonovi „prvih Angela“, Adama i Lilith, dvije ishodišne točke evolucijskih puteva kojima su pošli Angeli i ljudi. Evangelioni su unaprijeđeni mehaničkim dijelovima i zahtijevaju pilota specifičnih karakteristika kako bi postali operativni te predstavljaju posljednju nadu u spas čovječanstva. NGE gledatelja odvodi putem postepenog saznavanja šokantne istine u vezi Evangeliona, motiva Seelea i Nerva te samog ustroja svijeta, koji je u ovoj fikcionalnoj interpretaciji srođen s brojnim mitologijskim elementima deriviranim iz različitih religija i kultura.

Serija započinje u trenutku kada u Tokyo-3 na poziv svoga oca, znanstvenika Gendoa, ključne osobe Nerva, dolazi 14-godišnji dječak Shinji (Ikari), koji je uvršten u red „odabrane djece“, sposobne pilotirati strašne Evae. Shinji je kao protagonist serije sve samo ne klasičan tip junaka; ubrzo se otkriva kako je riječ o izfrustriranom, nedruštvenom i anksioznom djetetu koje neće pod svaku cijenu uspjeti osvojiti osvojiti gledateljeve simpatije ili pak puko sažaljenje. Upravo suprotno, u Shinjijevom portretiranju se naglašavaju njegovo beskičmenjaštvo i gadljiva ljigavost, što potiče reakciju svojevrsne iritacije i prezira.

Središnja dilema s kojom je Shinji suočen je ona koju je artikulirao Schopenhauer u vidu alegorije o ježevima koji se zimi žele stisnuti na jedan kup kako bi podijelili toplinu svojih tijela, ali ih u tome spriječavju njihove bodlje kojima će se međusobno izraniti. Upravo poput spomenutih ježeva, Shinji se boji bliskog kontakta s drugima zbog potencijalnih povreda koje proizlaze iz ljudskih odnosa i samoće s kojom bi u tom slučaju bio suočen. Zato radije odabire samoću kao vlastiti izbor, zatvarajući se u oklop svoje duhovne ispražnjenosti iz čije dubine vrišti srce željno topline. Kako bi ga preplavio lažnom puninom, njegova taština teži tuđoj hvali putem koje se potom definira i kojom se bolesno zadovoljava.

Sagledaju li se i drugi likovi koji okružuju Shinjija, stječe se dojam da mu autor i nije dao previše prostora za bezbolan napredak kroz zamršeni labirint vlastite unutrašnjosti; čini se kao da je dječak utopljen u njihovim naglašeno ekscentričnim karakterima, koji dodatno zahuktavaju njegovu psihološko-emocionalnu konfuziju. Prisilivši ga da obitava u krugu likova pretežito ženskog spola, Anno prodire u njegovu zamračenu podsvijest i izvlači ju na razini eksploatacije seksualnoga.

Treća veoma važna žena u Shinjijevom životu je kapetanica Misato (Katsuragi), otvorena, slobodoumna i neovisna mlada žena u čijem će stanu boraviti za vrijeme svog angažmana u Nervu. Misato je jedan od rijetkih likova koji će otuđenom dječaku pristupiti s izraženom empatijom i nastojati mu pružiti emocionalno utočište kroz iluziju topline zajedničkog doma. Svjedočeći relativno ležernom i nonšalantnom životu kojim Misato živi, a u kojem su razni poroci (alkohol, golotinja...) sastavni dio svakodnevice, Shinji će kroz njezin lik kanalizirati različite neutažene potrebe među kojima su i ona za majčinskom ljubavlju te ona dječačka za bliskošću sa starijom, iskusnom i svojeg seksipila svjesnom ženom. Naravno, očekuje ga još razočaranja i raspršenih iluzija koje će ga suočiti s konkretnošću života čiji mu se mnogi aspekti čine izrazito odbojnima.

S obzirom na nedorečenost serije, koja je konkluziju priče upriličila na apstraktnoj psihološkoj razini likova, Gainax je nakon dvije godine izdao dugometražni film End of Evangelion (1997.) koji predstavlja interpretaciju njezinog svršetka u fizičkom fikcionalnom svijetu; ono što je seriji uskraćeno zbog financijskih problema (remasterane 25. i 26. epizoda NGE-a). Nastavljajući s konfuznim i apstraktnim izričajem, EoE je podijelio kritiku na one koji uzvisuju njegovu ingenioznu alternativnost i na one koji ga smatraju nerazumljivom eksperimentalnom vratolomijom koja dokida zabavni faktor gledanja, nešto što bi trebalo biti inherentno ovom obliku medijskog proizvoda.

Finalni izazov pred koji je Shinji postavljen u ovom zamršenom ispreplitanju konkretne priče s unutrašnjim svjetovima likova jest odabir u ime čitavog čovječanstva između blaženog stanja sveopće sjedinjenosti u kojem se brišu sve odlike individualnosti, ali u kojem ne postoji mogućnost povrede od strane drugih osoba, i rizika zvanog život u formi u kojoj ga znamo, koji na ljudski determinizam i nadanja ne odgovara nužno sretnim ishodom za pojedinca. EoE je poput traumatičnog putovanja kroz čistilište, koje nužno prethodi mogućnosti novog početka.

Pored EoE-a, Gainax je u tom periodu izdao još dva filma, pretežito retellinga serije ili njezinih pojedinih dijelova: Evangelion: Death and Rebirth (1997.), koji je sadržavao retelling prvih 24 epizoda (Death) te prvu trećinu onoga što će kasnje postati EoE (Rebirth), te Revival of Evangelion (1998.), spoj reeditiranog Death poglavlja prijašnjeg filma te End of Evangeliona.

Svjestan marketinških potencijala Evangelion franšize i ohrabren kako stupnjem tehnološkog razvoja, tako i dobrom financijskom situacijom, Gainax se 2002. odlučio upustiti u daljnju eksploataciju naslova kroz seriju filmskih remakeova originalne serije pod nazivom Rebuild of Evangelion. Dva filma, od predviđena četiri, su već napravljena (Evangelion: 1.0 You are (not) alone (2007.), Evangelion: 2.0 You can (not) advance (2009.)) dok će preostala dva prema najavama zaokružiti priču te joj dati alternativni završetak (Evangelion: 3.0 Q Quickening, Evangelion: 4.0).

Kako je poanta remakeova ne samo prepričati, već i dobro osvježiti stariji koncept, Anno se odlučio na unošenje određenih promjena u vidu novih sadržaja, pazeći na održanje kakve-takve konzistencije u odnosu na originalnu seriju. Dok je prvi film bio konzervativniji u smislu da se uglavnom držao prepričavanja i remasteriranja poznatih događaja, drugi se sastoji od velikog dijela u potpunosti novih scena te predstavlja za potrebe remakea originalno smišljen ženski lik čija je uloga u priči zasad relativno nejasna.

You can (not) advance je iznenadio i nešto drugačijim karakternim interpretacijama likova pa je tako Rei mnogo običnija, čovječnija i osjećajnija od svoje NGE verzije te je u središnji plan stavljen njezin odnos sa Shinjijem za razliku od fokusiranja serije na Asuku. Preostaje vidjeti kako će Anno transformirati već pomalo istrošen univerzum franšize i hoće li krajnji rezultat biti dojmljiviji i kudikamo konkretniji od dosadašnjih adaptacija.