U moru sasvim predvidivih produkcijskih pothvata koji ispunjaju sezonsku kvotu akcije, fikcije, drame ili romanse, a koji i najuživljenije ljubitelje japanske animacije s vremenom počinju zamarati svojom neoriginalnošću, tu i tamo se dade pronaći pokoji sjajni biser koji iznevjerava već pomalo otupjela očekivanja gledatelja i to u najpozitivnijem mogućem smislu. Jedan od takvih bisera je i ova kompilacija animiranih adaptacija šest modernih klasika japanske književnosti, koja je uz slavne pisce okupila i veoma poznata imena istočnjačke animacije i stripa.
Kako je veoma izgledano da vam imena Osamu Dazai, Natsume Soseki, Ryunosuke Akutagawa i Ango Sakaguchi ne znače ama baš ništa, ovaj članak nije zamišeljen isključivo kao prezentacija i kritički osvrt na 12-epizodnu animiranu seriju koja eksploatira poznata djela dotičnih pisaca, već i kao svojevrsno upoznavanje s njihovim likom, djelovanjem i književnim opusom. Za početak, ugrubo ocrtajmo konture Aoi Bungakua, kako bi gledatelj dobio dojam što može očekivati od samoga naslova.
Animirana beletristika
S obzirom na tematsku rascjepkanost ove serije (širok spektar motiva: otuđenost u društvu, ljubav, prijateljstvo i obećanje, objest i kajanje, zasljepljenost „ljepotom“...) i razlike u pristupu obradi pojedinih priča (naime, na projektu je radilo više redatelja, scenarista i glazbenika), Aoi Bungaku je najprikladnije opisati i istodobno evaluirati kao idejno zanimljiv i produkcijski vrlo kvalitetan miks, koji će definitivno različito preusmjeriti gledateljeve simpatije u odnosu na svoje podcjeline, sukladno osobnom ukusu. Apriorna garancija se tiče jedino lišenosti od svake generičnosti te pristupa svakoj pojedinoj priči, koji je daleko umjetnički naglašeniji i intimniji, što je djelomično logična posljedica njihove originalno literarne strukture, ali i redateljskog umijeća njihova pretakanja u animaciju.
Generalno tematsko-prezentacijsko određenje priča predstavljenih u ovoj seriji slijedi put dubine, zrelosti te relativno ozbiljnog i mračnog tona, što ih u kombinaciji s njihovom vještom izbalansiranošću, bilo da zauzimaju više realističan (No More Human; Kokoro; Run, Melos! ) ili onaj fantastično-metaforičan pristup (Under Cherry Blossoms in Full Bloom, Hell Screen, The Spider's Thread, ), čini u isti mah idealnima i za ljubitelje definitivno deficitarnog, onog „odraslijeg“, čistokrvno seinen ogranka animea, koji prekapaju po brlogu uglavnom zabavnih animiranih sadržaja u potrazi za umjetničkim izričajem, i za one koji nemaju previše veze s japanskom animacijom kao takvom ili se ježe na klišeje koje njeno zazivanje priziva u sjećanje.
No Aoi Bungaku priče poput svakog djela beletristike iziskuju od gledatelja i svojevrsnu profinjenost ukusa i osjetila, s obzirom da ranije navedene, a neadekvatno percipirane odlike prikazanih priča (literarno ujednačen, dominantno realističan te naizgled preobičan pristup) u prvi mah mogu polučiti mlak dojam. Ovakvoj reakciji najčešće kumuju od strane produkcijske mašinerije anime industrije već „izdresirana“ očekivanja koja bi prije posvećivanja ovom naslovu bilo veoma poželjno u potpunosti isključiti, a koja su usmjerena prema standardnom prenaglašavanju bilo karakternih osobina, bilo fizičkog izgleda likova, ili konkretnijim pričama obojenim s više akcije, intrige i neuredno nabacane ezoterične simbolike te poentiranim očitijom porukom.
Metaforika pojedinih Aoi Bungaku priča je veoma izražena, ali nipošto jeftina kao što je to čest slučaj, a izvodi se iz promišljanja mikroskopski uvećanih, slojevito analiziranih, posve ljudskih karaktera i ljudske prirode, razumijevanje motivacije čijih razvojnih puteva nerijetko ostaje potrebitim dubljeg kontemplativnog angažmana gledatelja, s obzirom na relativnu kratkoću i prividnu nedovršenost/odrezanost ekranizacija. Iz toga bi se moglo zaključiti kako Aoi Bungaku posjeduje potencijal da vas zaintrigira, ali i da vas može ostaviti relativno ravnodušnim; dakako, u ovisnosti o osobnim predispozicijama i načinu na koji mu pristupate.
Pregled biografija pisaca i ekranizacija njihovih djela
Aoi Bungaku će vas prije svake epizode kroz kratak i zanimljiv monolog stvarnog naratora upoznati s najvažnijim podacima o spomenutim piscima , njihovom stvaralaštvu i samim ekranizacijama. S obzirom da je namjera ovog teksta uopće zainteresirati prosječnog čitatelja da posveti pozornost seriji, odabrao sam sličnu strukturu pri prezentaciji ovih šest priča, kako biste stranicu napustili obogaćeni i zaintrigirani novim saznanjima o japanskoj književnosti.
- - - - -
Osamu Dazai (19. lipanj 1909. – 13. lipanj 1948.)
Osamu Dazai je jedan od najistaknutijih japanskih novelista fikcije 20.-og stoljeća, a pripadnik je idejne Buraiha škole, dekadentnih japanskih književnika koji su kroz svoja djela i likove anti-junaka artikulirali krizu identiteta, izgubljenost i očaj u post-ratnom (WWII) razdoblju. Ironičan, sumornog raspoloženja te opsjednut suicidom i mračnjačkim fantazijama, Dazai je živio životom pravog boema, predstavljajući svojevrsni tip modernog suvišnog čovjeka koji ne pronalazi svoje mjesto u društvu i bolećivo percipira stvarnost.
Rođen kao Shuji Tsushima u mnogočlanoj obitelji imućnog zemljoposjednika i zastupnika gornjeg doma japanskog parlamenta, Dazai je od ranog djetinjstva odrastao u odsutnosti prezaposlenog oca i boležljive majke, a odgajale su ga uglavnom služavke. Njegov se život naprasno mijenja kada doznaje za suicid svog idola Ryonosukea Akutagawe, oca japanske kratke priče, te napušta svoje školovanje i odaje se putenim užicima – seksu s prostitutkama i alkoholizmu - hraneći se pritom marksističkom teorijom i osjećajući se nalagodno na nasljedstvom određenoj društvenoj poziciji.
Upisuje studij književnosti, a njegovo daljnje ponašenje izaziva obitelj da ga razvlasti, nakon čega će višekratno bezuspješno pokušavati počiniti suicid, sam ili sa ženama s kojima je imao brojne afere. Nakon što je doveden u vezu s aktivnostima komunističke partije, odlučuje se nakratko smiriti te objavljuje više kratkih priča. Pod pseudonimom „Osamu Dazai“ prvi puta piše priču Ressha (Train, 1933.) u kojoj primjenjuje autobiografski stil pisanja iz prvog lica, što će postati karakteristikom gotovo svih njegovih kasnijih djela.
Niz tragičnih događaja se nastavlja s Dazaijevom ovisnošću o barbituratima, a potom i alkoholu, višekratnim rastavama i, na poslijetku, dijagnozom tuberkuloze radi koje je pošteđen vojnih obveza za vrijeme 2. svjetskog rata. Upravo nakon rata doživljava vrhunac publiciteta te stvara svoja dva najpoznatija djela: Shayo (The Setting Sun, 1947.), o raslojavanju japanske plemićke klase, te Ningen Shikkaku (No Longer Human, 1948.), svojevrsnu kvazi-autobiografiju koja predstavlja njegovo predposljednje djelo, pisano za vrijeme života s ratnom udovicom Tomie Yamazaki radi koje je napustio prethodnu ženu i djecu, i ujedno drugu najprodavaniju japansku novelu nakon Natsume Sosekijevog Kokoro.
Par konačno uspijeva u samoubojstvu u lipnju 1948. utopivši se u odvodnom kanalu blizu pišćeve kuće, mada neke teorije govore kako nije bila riječ o suicidu, već je Tomie zapravo ubila Dazaija.
Bilo da su u formi kratke priče, eseja, pisma, dnevnika, novinarskog izvještaja ili solilokvija, njegova kasnija, najistaknutija djela zrače pesimizmom i apatijom koja u potpunosti zasjenjuje pitanje smislenosti postojanja pa čak i samog nepostojanja – krajnja nezaiteresiranost s obzirom na vlastiti život za posljedicu ima niz bezuspješnih pukušaja samoubojstava kod njegovih likova, mada na suicid gledaju kao na jedini izlaz iz nepodnošljive, paklene egzistencije.
No More Human (Ningen Shikkaku) (1. - 4. ep)
Redatelj: Morio Asaka / Scenarist: Satoshi Suzuki
Mnogi su gledatelji usuglašeni oko toga kako prva Aoi Bugaku priča predstavlja ujedno i njegov najsjajniji dragulj i to na više razina: na razini kvalitete produkcije, stukture same priče te stila njezine naracije. U prilog ovoj turobnoj, egzistencijalističkoj priči čistokrvne kafkijanske atmosfere djelomično govore i sama imena involvirana u projekt: ono Morioa Asake, poznatog po zvučnim ozbiljnijim/seinen naslovima poput Monstera, Claymorea i X – movie te Takeshija Obate, koji iza sebe ima megapopularnu Death Note mangu. Monster i Death Note bi se mogli izdvojiti kao dva naslova čiji se utjecaj najjasnije ogleda u No More Human ekarnizaciji: na prvi će vas asocirati sam koncept „čudovišta“, odnosno drugog, mračnog „ja“ koje proganja protagonista, dok ćete drugi prepoznati u atmosferi i dizajnu likova.
Slijedeći tragove Dazaijeva tragičnog, smislom lišenog života, No More Human priča priču mladića imenom Yozo Oba, sina bogatog kongresmena koji praćen traumama iz djetinjstva i proganjan nedostatkom smisla u životu sve dublje i dublje tone u ponor rezignacije, apatije i ludila. Yozo čitav svoj život predosjeća latentnu alijenaciju ne samo od društva u koje se me može uklopiti, već i od vlastite ljudskosti koju ne može, ili nema hrabrosti zaživjeti.
Nastojeći se dokazivati pred ocem i drugim ljudima te se kotrljajući kroz život i izazivajući ga kroz buntovničko bavljenje umjetnošću, radikalnim političkim aktivizmom i bacanje u naručje svijetu poroka, sve više gubi kontrolu nad sobom, shvačajući kako se pretvara u olupinu svoje ljudskosti, odnosno svojevrsno čudovište koje smirenje pronalazi u potpnoj samoći i ništavilu. U maniri obezmoćalih, apatičnih „suvišnih (anti)junaka“ preplavljenih „svjetskom boli“, Yozo se pretjrano ne pokušava iskoprcati iz svoga stanja, a kada to i čini, redovito sa sobom odvodi u ponor i druge ljudi ili pronalazi kako mu je nemoguće pobjeći od svoje čudovišne prirode.
Ključan, posve slučajan susret koji će njegov daljnji život prožeti osjećajem krivnje će biti onaj s udanom ženom s kojom će ući u aferu, a potom ju zajedno sa sobom pokušati, bez ikakve odgovornosti, odvesti u zajedničko samoubojstvo. Slučajno preživjevši skok s litice, Yozo će ostatak života morati proživjeti sa ženom koju je survao u ponor na duši, a utjehu i zaborav će, poput klasičnog dvospolnog Ivice Kičmanovića, pronalaziti u putenim zagrljajima lakih i pripitih žena. U sveopćem jadu svoje egzistencije prožete gotovo narkotizirajućom apatijom, Yozo će se sve više gubiti u ženskom mesu, izmamljujući njihovo sažaljenje s obzirom na svoju blaženu, dječački nesnalažljivu, bolećivu narav iz koje vrišti iskreni vapaj ljudske prirode za spasenjem i oslobođenjem.
Baš poput originalne Dazaijeve pripovjesti, ekranizacija pri kraju odvodi Yozoa u gluhu tišinu, u krajnju alijenaciju u kojoj se osjeća sigurnim samo ukoliko druguje sa svojom čudovišnom prirodom. Neposredno istoj prethodi Yozov posljednji pokušaj reintegracije u društvo, kada, dajući si posljednju priliku, svoj novi početak utemeljuje u iluziji skladnog života s mladom, dobrohotnom djevojkom koja ga iz samislosti odlučuje spasiti. No kako će to priča pokazati, Yozo se neće uspjeti uhvatiti u koštac s propalim iluzijama i okrutnom stvarnošću života, što će ga definitivno gurnuti u ponor.
Suprotno žaru istinskih egzistencijalističkih teoretičara koji osjećaju s obzirom na odgovornost i slobodu pošto se pronalaze bačenima u svijet bez ikakvog razloga, No More Human pokazuje primjer osobe kojoj su ta odgovornost i ta sloboda jednostavno preveliki zalogaji, s kojima ne zna što bi činio, i kojemu se postojeća društvena struktura čini prestrašnom kako bi si u sklopu nje izgradio dom.
Riječ je o ekstremnom primjeru povlačenja u vlastitu samoću i tihog, unutrašnjeg urušavanja modernog pojedinca, koji ne uspijeva kanalizirati autodestruktivne impulse i zaživjeti svoj život samosvjesno i neovisno o pritiscima koje nalažu međuljudski odnosi. Yozo je, na posljetku, čovjek koji u sebi želi dobro, ali samouvjeren u prokletstvo vlastite naravi, ne uspijeva išta od toga konkretizirati – upravo suprotno.
Kontemplativan, preatmosferičan i krajnje pesimističan, No Longer Human uspijeva prikazati gotovo magično privlačnu omalaksalost pišćeva duha, koji je, pomalo ironično i uvrnuto, svoju bijedu uspio komunicirati na estetski veoma visokoj razini; prema mom skormnom mišljenju, daleko višoj od one koja je prisutna u narednim dijelovima Aoi Bungakua.
Run, Melos! (Hashire, Melos!) (9. – 10. ep)
Redatelj: Ryosuke Nakamura / Scenarist: Sumino Kawashima
Ovo djelo datira iz stabilnijeg perioda Dazaijeva stvaralaštva (1940.) te zrači zrelošću, strašću i energijom kojih su njegovi kasniji radovi lišeni. Riječ je o adaptaciji klasične mitološke priče o prijateljstvu i izazovima kroz koje ono prolazi, one o Damonu i Pitiji, rekonstruirane prema verziji njemačkog romantičara Friedricha Schillera, baladi Die Burgschaft (The Hostage). Djelo je navodno nastalo zahvaljujući pišćevim dugovima i pokazanoj neodgovornosti prema prijatelju, piscu Danu Kazuou, kada ga je ostavio na cjedilu nakon što su zametnuli pijanku iznad svojih financijskih mogućnosti. Režiser ove adaptacije za sobom ima također zvučne projekte poput Monstera, Death Notea, Claymorea i druge sezone Black Lagoona, gdje je uglavnom bio zadužen za izradu storyboardova.
Run, Melos! se paralelno odvija na dva plana: na prvom se nalazi protagonist, dramaturg po profesiji, koji dobiva zadatak izrade novog kazališnog komada. Prisječajući se na događaje iz svoje mladosti i nesretne okolnosti u kojima se razišao s tadašnjim najboljim prijateljem, a koje ga poput duhova prošlosti još uvijek proganjaju, upušta se u stvaranje drame „Run, Melos!“, čiju radnju serija isprepliće s događajima iz stvarnosti i pišćevim nasumičnim flashbackovima.
Radnja drame u drami se vrti oko mladog Melosa, koji pokušava izvršiti ubojstvo nemilosrdnog, tiranskog kralja, ali u tome ne uspijeva. Prije nego li ga kralj pogubi, ispunjava Melosovu posljednju želju te ga pušta na slobodu kako bi prisustvovao vjenčanju svoje sestre – no pod jednim uvjetom – da njegovo mjesto u čeliji popuni Melosov najbolji prijatelj Selinuntius, kojeg će kralj pogubiti ukoliko se ovaj odluči ne vratiti.
Utapajući se u znoju stvaralačkog napora i neisplakanim suzama poradi iznevjerenog prijateljstva pred kojim su nekoć stajali zajednički snovi i nadanja, dramaturg će se napokon morati suočiti sa svojim najintimnijim ranama i s centralnom dilemom sažetoj u retoričkom pitanju: da li je bolnije biti onaj koji čeka ili onaj koji pušta drugoga da čeka? Riječ je o svojevrsnom pomaku iz perspektive „žrtve“ i onoga koji neprestano okrivljava pozivajući se na svoju bol prema razumijevanju tuđe boli i posve ljudskom činu opraštanja i pomirenja sa drugim, ali i sa samim sobom.
Iako se sastoji od tek dvije epizode, ova je priča ekranizirana na izrazito atraktivan način, koji kroz prelijepe vizuale, dinamičnu i ponešto kaotičnu kompoziciju kadrova te dramaturšku strukturu radnje naglašava izraženo romantičarski zanos te rasvjetljava intimu jednog čovjeka s čitavim nizom najrazličitijih osjećaja koji se u njenoj srži miješaju. Riječ je o izrazito dobro realiziranoj, dojmljivoj i nekonvencionalnoj pripovjesti ispunjenoj sasvim dovoljnom dozom pathosa, radi čega ju uopće nije teško doživjeti na posve osobnoj razini.
Ryunosuke Akutagawa (1. ožujak 1892. – 24. srpanj 1927.)
Poznat i kao otac japanske kratke priče, Akutagawa je gotovo cijeli svoj život posvetio litetrarnom stvaralaštvu, a široj publici je poznat kao autor hvaljene priče In a Grove (1922.), prema kojoj je redatelj Akira Kurosawa 1950. snimio višestruko nagrađivani film Rashomon. Film je sam naziv posudio od Akutagawine prve kratke priče, koju je napisao još 1915.
Kao treće dijete i jedinog sina u svojoj obitelji, Ryunosukea (doslovno – Sin Zmaja –s obzirom da je rođen u godini zmaja) nakon majčine pohmanitalosti posvaja i odgaja njegov ujak. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja, sprijateljuje sa skupinom budućih pisaca s kojima će kasnije pokrenuti literarni magazin i raditi kako na vlastitim pričama, tako i na prijevodima stranih autora. Ranije na Tokyskom sveučilištu upisuje englesku književnost.
U svom relativno kratkom životu objavljuje oko 150 kratkih priča, među kojima su značajnije one koje reinterpretiraju klasična djela japanske književnosti ili određene povijesne događaje, smještene u Heian (794-1185), Edo (1603-1868) ili Meiji (1868-1912) periode, a također piše i haikue.
Njegova kasnije djela nose autobiografsku crtu i dobrim su dijelom derivirana iz njegovih dnevnika, a prate pišćev fizički i mentalni raspad. Naime, Akutagawa počinje halucinirati te se plaši pomisli da je od majke nasljedio pomutnju uma te bezuspješno pokušava počiniti samoubojstvo s prijateljevom ženom. Konačno uspijeva u naumu u srpnju 1927., predoziravši se barbituratima i okončava svoj život u 35. godini.
Hell Screen (Jigokuhen) (12. ep)
Redatelj: Atsuko Ishizuka / Scenarist: Atsuko Ishizuka/Yuji Kobayashi
Atsuko Ishizuka se već ranije okušao u prikazu veoma misterioznih, mračnih, hororifičnih i svojevrsnom poetikom obojanih priča poput one u seriji Moryo No Hako, a sudjelovao je i na Kurozuka projektu. Ova se prva, poput Hell's Screena, na veoma zapanjujuć način dotiče teme opsjednutosti umjetnošću, točnije – baudelaireovskom estetikom zla, opijenost kojom dokida svaku sposobnost moralnog rasuđivanja.
Svijet koji prikazuje Hell's Screen je uvrnuto i mračno utopijsko mjesto kojim vlada nastran i sadističan kralj. On naređuje najhvaljenijem slikaru u svojoj zemlji, Yoshihideu, da oslika unutrašnjost meuzoleja, u koji će kralj jednom biti položen, prizorom čitavog kraljevstva, kako bi častohlepni tiranin i u smrti mogao vladati nad njime. Slikar je svjestan kako je pred njega postavljena gotovo nemoguća zadaća, a dobro zna da će razočaranje kralja rezultirati njegovom i smrću njegove kćeri.
Uz njezinu potporu, odluči naslikati viziju kraljevstva kakvu jedino i može percipirati svojim očima – onu u kojoj se mješaju bijeda, poroci, spaljena tijela i bespomoćni vapaji – pravi prikaz pakla na zemlji. Radeći na svom životnom djelu, Yoshihide postaje opsjednut paklom koji promatra i koji bezuspješno pokušava prenijeti na zidove mauzoleja. Zato preklinje dijaboličnog kralja da mu pokaže viziju prave paklene vatre spalivši čitavu svoju zemlju te svojom pomahnitalošću šokira i samog diktatora.
Eksploatirajući temu pakla u umjetničku svrhu, Yoshihide postaje njegovim stanovnikom te cijenu svoje zasljepljenosti plaća životom svoje kćeri, prekasno proplakavši i, zajedno s kraljem postavši centralnim motivom užasavajućeg djela. Hell Screen je uistinu jeziv uradak, ali dotiče se veoma zanimljive teme obrađene kroz naglašeno alegoričnu formu, poput prethodne Akutagawine pripovjesti, The Spider's Thread.
The Spider's Thread (Kumo no Ito) (11. ep)
Redatelj: Atsuko Ishizuka / Scenarist: Atsuko Ishizuka/Yuji Kobayashi
Akutagawina inspiracija za Paukovu nit proizlazi jednim dijelom iz antologije budističkih parabola Karma: A Story of Early Buddhism (Tokyo, 1985.), dok se drugim naslanja na veoma sličnu kratku priču iz klasika ruskog realizma, Braće Karamazovih Fyodora Dostoyevskyja. Radi se o veoma jednostavnoj priči jasne poruke, koju ova ekranizacija smješta u isti fikcionalni univerzum u kojem se odvija i Hell's Screen.
Nakon što dospijeva u pakao i biva izložen strašnim mukama, razbojniku se pruža posljednja prilika u vidu paukove niti koja vodi do izlaza iz dubokog ponora – naime, to što je sačuvao paukov život predstavlja jedinu svjetlu točku njegova života.
Umjesto spoznavanja vlastitih grijeha, iskrenog kajanja i zahvalnosti u odnosu na providnost koja od njega još uvijek nije odustala, Kandata u paukovoj niti vidi samo priliku da se ponovno izvuče te, penjući se po njoj, nastavlja s visoka pljuckati na nešto manje sretne duše koje također vape za spasenjem, definitivno si zapečačujući vječnu sudbinu.
- - - - -
Natsume Soseki (9. veljače 1867. – 12. prosinac 1916.)
Jedan od najpoznatijih novelista Meiji perioda, Natsume Kinnosuke, rođen je kao neželjeno dijete u višečlanoj obitelji svojih već poprilično ostarjelih roditelja. Kako se nisu mogli nositi s financijskom nesigurnošću, oni ga do devete godine starosti daju na posvajanje, nakon čega se dječak vraća u roditeljski dom.
Tijekom obrazovanja se susreće s kineskom poezijom koja ga djelomično motivira da postane pisac, no kako se obitelj oštro protivila toj ideji, Natsume upisuje arhitekturu. Posljedično se susreće s engleskim jezikom te, nakon što upoznaje prijatelja koji će ga ohrabriti da krene putem literarne karijere, razvija interes prema engleskoj književnosti koju i upisuje na fakultetu. Kasnije odlazi na usavršavanje u Ujedinjeno Kraljevstvo, a po povratku se zapošljava kao profesor engleske književnosti na Tokyskom sveučilištu.
Iako je još ranije pisao pjesme pod pseudonimom Soseki (kin. „tvrdoglav“), svoju literarnu karijeru započinje tek 1903. objavljivanjem haikua, henkua, haitaishija (klasični oblici japanske poezije) u cijenjenim književnim časopisima, da bi naklonost kritike stekao sa satiričnom novelom o mješanju zapadnjačkih utjecaja s tradicijom starog Japana tijekom Meiji perioda, I Am a Cat (Wagahi wa neko de aru,1905.).
Do 1907., kada napokon stječe uvjete za apsolutno posvećivanje pisanju, zaredo je poveći broj dobro prihvaćenih novela, no ona najpoznatija ostaje Kokoro (1914., u prijevodu „Srce“), koja doživljava i dvije igrano-filmske (1955., 1973.) te animiranu (Aoi Bugaku) adaptaciju. Neposredno prije smrti od čira želuca, Soseki započinje rad na noveli Svjetlost i Tama, koja ostaje nedovršenom.
Česte teme njegovih djela (osim novela, haikua i kineske poezije, pisao je i bajke) su već spomenuto mješanje zapadnjačkih i istočnjačkih utjecaja; napetost između lojalnosti i grupnog mentaliteta te individualnosti i slobode; između dužnosti i želje; borba pojedinca kroz ekonomske nepogodnosti; pesimistička vizija ljudske prirode; izolacija i otuđenje...
Kokoro (7. - 8. ep)
Redatelj: Shigeyuki Miya / Scenarist: Mika Abe
Kokoro je u osnovi priča o prijateljstvu i rivalstvu između dvoje mladića različitih socijalnih pozadina, životnih stilova i obrazaca razmišljanja, dinamizirana u kontekstu atipičnog ljubavnog trokuta. Atipičnog s obzirom na način kojim se pristupilo obradi jedne romantične zavrzlame i koji bi mogao lako razočarati gledatelja koji očekuje nešto klasično, predvidivo, s težištem na emocionaliziranje. Jednima će se učiniti kako je Kokoro pomalo sterilan i nezanimljiv s obzirom da ne uspijeva isporučiti očekivanu količinu emocionalnog involviranja, dok će drugi u njemu prepoznati profinjenost, slojevitost i dubinu.
Radnja je smještena na kraju Meiji perioda, u turbolentno razdoblje velikih promjena i modernizacijskih procesa u Japanu, no za razliku od šireg spektra tema i motiva koje obrađuje trodjelna novela, dvodjelna ekranizacija se fokusira isključivo na posljednje poglavlje, Sensei and His Testament, te ga prepričava kroz prvu epizodu, dok kroz narednu daje alternativni pogled na događanja iz perspektive drugog glavnog lika.
Priča započinje kada imućni, sređeni i profinjeni mladi student, oslovljen sa Sensei, poziva svog prijatelja iz djetinjstva, gorostasnog, šutljivog isposnika čudačke naravi, K-a, da s njime unajmi boravak u istoj podstanarskoj kući. Sensei je zaintrigiran K-ovom pojavom i načinom života koji uključuje askezu, meditaciju i čitanje knjiga te želi svjedočiti njegovu načinu funkcioniranja u životu i filozofiji koja naizgled isključuje komunikaciju, uspostavljanje konvencionalnih društvenih odnosa ili romantičnu zainteresiranost.
Stanodavka, starija udovica koja živi s ljepuškastom mladom kćeri, a s kojima je Sensei uspostavio veoma blizak, gotovo familijaran odnos, isprva negoduje na njegov prijedlog, prestrašena K-evom nesvakidašnjom pojavom koja potiče stereotip o opasnom, potencijalno agresivnom čovjeku, no na kraju ipak popušta. K je sve osim navedenog; iza varljive pojave krije se senzibilna duša koja će se, upoznavši nježnost i toplinu žene, stati komešati i doći u kušnju da skrene sa zacrtanog puta samotne, ali sigurne i predvidive egzistencije. Neiskusan u pogledu intime i nespretan u izražavanju osjećaja, K će, krajnje ranjiv i razgoličen, fatalistički percipirati razvoj događaja koji slijede.
Buđenje K-evih emocija će suprotstaviti njega i Senseija pa će jedno na drugo stati nepovjerljivo gledati kao na izvor potencijalne prijetnje. Dok prva epizoda, ispričana iz Senseijevog rakursa, mistificira lik K-a i sve do kraja sakriva motive koje pokreću likove, druga pokazuje K-jev doživljaj Senseija i stanodavnike kćeri, koji će rezultirati tragičnim raspletom događaja. Zanimljiv efekt koji potiče raznokutna interpretacija jedne te iste priče aktualizira još jedan tematski aspekt Kokoroa: kontempliranje nad činjenicom da nepovjerenje i nedostatak izravne komunikacije između ljudi stvaraju različite, izfragmentirane interpretativne okvire istine, gledanje kroz koje pojedinca može uvjeriti u krivu percepciju stvarnosti te nagnati na bespovratne odluke.
Kokoro je u svakom smislu nesvakidašnje iskustvo te predstavlja alternativni način obrade klasičnih motiva, koji neće u tolikoj mjeri razigrati vaše emocije, koliko će vas potaknuti na dublje promišljanje.
- - - - -
Ango Sakaguchi (1906.-1955.)
Pravim imenom Heigo Sakaguchi, ovaj novelist i esejist pripada skupini pisaca koji su postali prominentniji po završetku 2. svjetskog rata. Rođen je u obitelji s trinaestero braće i sestara, koju je glava obitelji, inače novinski izdavač, političar i pjesnik, kasnije ostavila u velikim dugovima. Sakaguchi je tijekom obrazovanja postao zainteresiran za budizam što će rezultirati njegovim izučavanjem indijske filozofije na fakultetu.
Naporno je radio kao pisac kako bi bio napokon prepoznat od kritike, što se i dogodilo s njegova dva eseja Osobni pogled na japansku kulturu (1942.) i O dekadenciji (1946.). U posljednjem, koji je njegovo najznačajnije djelo, bavi se ulogom samurajskog ratničkog kodeksa, bushida, u kontekstu 2. svjetskog rata te zaključuje kako je poslijeratni Japan mnogo dekadentniji, ali i istinitiji i raspršenih iluzija nego što je to bio prije. Preminuo je od moždanog aneurizma u 48. godini.
In the Forest, Under Cherries in Full Bloom (Sakura no Mori no Mankai no Shita) (5. - 6. ep)
Redatelj: Tetsuro Araki / Scenarist: Ken Iizuka
Od glavnog redatelja Death Notea i čovjeka koji je radio na Kurozuki, Gungraveu i Black Lagoonu, dolazi nam adaptacija ove idejno jezive, ali u relativno ležernom, čak pomalo crno humorističnom tonu odrađene priče iz Japana u 12. stoljeću. Ovdje se možda i najviše osjeća utjecaj akcijske sf/horror serije Kurozuka, s obzirom da setting i premisa ove priče podsjećaju na iste u spomenutom naslovu.
Priča prati objesnog, neotesanog bandita-lutalicu koji s haremom prisvojenih žena živi u napuštenoj kolibi u divljini. Jednom prilikom presreče putujuću skupinu, masakrira ju te si prisvaja novu odabranicu, koja će svojom ženskom lukavošću i podlim nagovorima upregnuti ne-baš-previše-bistrog gorštaka u svoju korist.
Žena će ga natjerati da dođe s njome živjeti u grad te ga iskorištavati za njegovanje svog bizarnog fetišta – skupljanje i igranje odrubljenim ljudskim glavama. Gorštaku će se s vremenom ogaditi život među drugim ljudima i neprestane ucjene putene ljepotice, ne bi li prekasno razotkrio njen pravi identitet, koji je uspjela zamaskirati primamljivom pojavom.
Upravo kao što tako i zvuči, koncept je prilično jednostavno zamišljen te realiziran u formi vizualno primamljive fantastične parabole, koja puno toga duguje tradiciji klasičnih japanskih horror priča kakve su prezentirale i neke druge serije, poput Hundred Stories, Ayakashi: Japanese Classic Horror i Mononoke. Kao takav, Cherries in the Full Bloom je, mada mu se mora priznati da posjeduje određenu dozu šarma, možda i „najneobaveznija“ Aoi Bungaku pripovjest, koja ne pokušava ići u dubine jednog No More Humana ili Kokoroa.
PREPORUČENI VIDEOZAPISI
INFORMACIJE
Aoi Bungaku Series
Godina emitiranja: 2009.
Produkcija: Madhouse Studios
Tip: serija
Epizode: 12
Žanr/teme: drama, triler, psihološki, povijesni, seinen
