Leonardo Di Caprio je 1997. u globalnom hitu te jednom od
najgledanijih filmova u japanskoj povijesti, Titanicu, ploveći prema Americi slavodobitno
uskliknuo: "Ja sam kralj svijeta". I sve bi bilo u redu da isto to, samo godinu
dana ranije, nije rekla još jedna baby-face plavuša u japanskim uredima
Nintenda - Pikachu, anticipirajući svoje skoro tržišno i kulturno pokoravanje SAD-a
pa i čitave zemaljske kugle. Implikacije Pikachovog trijumfa su velike -
japanska pop-kulturna produkcija je napokon postala vidljiva i dostupna širokim
masama te se uspijela nametnuti kao svojevrsno utočište pred tokovima agresivne,
ali predvidive kulturne amerikanizacije.
U tekstu koji slijedi raspravljamo o transformaciji
međunarodnog imidža Japana iz gospodarske u kulturnu velesilu koja je
promijenila ravnotežu snaga u globalizacijskim procesima; o ključnim
momentima u ekspanziji i legitimizaciji japanske pop-kulture na Zapadu; te o
razlozima njezine univerzalne atraktivnosti, ali i ograničenjima koja proizlaze
iz specifične prirode iste.
